Ako ti u zadnjih nekoliko mjeseci barem 10 puta nije iskočila neka “fitness motivation” slikica na kojoj društvenoj mreži, onda ne znam. O motivaciji se puno puno piše i govori, a sigurna sam da puno ljudi to radi puno bolje od mene pa nisam ni namjeravala raditi neku motivacijsku listu. Prošli tjedan smo se na treningu dotakli teme motivacije, ali u totalno drugom svjetlu.

Broj jedan svih izgovora je veliko NEMAM VREMENA. To je tako. Koliko je to opravdan razlog ovisi uglavnom o prioritetima i poprilično je individualno. Izdvojiti par sati tjedno samo za sebe zbilja je luksuz. Ono oko čega smo se sve skupa složile je svakako da to vrijeme hoćemo provesti ugodno. Pogotovo nakon posla, nakon kaj potrošiš porciju živaca za taj dan, vjerojatno je zadnja stvar koju hoćeš da te još netko gnjavi na treningu. Opet je to svakome drugačije. Možda ti je bolje da ti trener pokaže vježbicu i da te dalje pusti na miru, možda bi rađe da stoji uz tebe i provjerava svaki pokret. Ima onih koji viču, ima onih koji šute….čuda za odabrati, s kim zapravo provesti vrijeme koje si posvetila sebi. Možda tražiš motivaciju “izvana”, ali na koncu konca, motivacija za bilo kakav trening…ili sve osim treninga… pa, jedino ide od tebe. Wow. Klišej. Ali ajde da ne mudrujem, nego da krenem od sebe.

Za početak, mislim da je nekako potrebno da napomenem da sam počela “vježbati” negdje u prvom razredu osnovne školu. I to gimnastiku. Iskreno, nemam pojma kakvo je sad stanje s gimnastikama za klince, ali onda si bez problema od trenerice čuo da si predebela, imaš debele noge, trbuh ili nekaj treće. Ne znam, možda bi sada već za to netko završio u zatvoru ili barem na nekom od portala i fejsu, ali onda nismo obračali previše pažnje na to, niti je moja mama dolazila u školu prijetiti tužbom jer joj je trenerica kćerce nazvala debelom. Usto, nije mi baš išlo na toj gimnastici. Ruke su mi bile grozno slabe, navodno zbog debele guzice. To je gimnastika, nitko nam nije govorio da smo svi jednako dobri, sve se mjerilo i ocjenjivalo, uspoređivalo. Ipak sam voljela ići i bilo mi je dobro. S vremenom sam bila bolja, ali ne onak dramatično bolja kak uvijek bude u filmovima. Onda, ali i puno puta nakon toga, naučila sam da nije uvijek loše biti “loš” u nečemu.

Svi uvijek izbjegavamo ono u čemu nismo dobri i čini mi se da je to sasvim normalno, ali jednostavno “progurati” kroz to loše dok ne budeš barem malo bolji od tog lošeg, odličan je osjećaj. Ne uspoređuj se s drugima, uspoređuj se sa sobom. Tak vele, to svugdje piše. I to je takoooo teško. Uspoređivanje s drugima je najveći ubojica motivacije. Realno, uspoređivanje nema granice. Uvijek će netko imati jače ruke,duže noge, čvršću guzu, bolji auto, bolju plaću. I onda od uspoređivanja s drugima dolazimo opet na početak. Do izgovora. Da pišem samo one izgovore koje sam iskoristila, pisala bi do sutra, a još one koji su mi se samo motali po glavi….pffff….lako njoj, ona radi do 4, u 4 i 30 je već doma i ima vremena kolko hoće, lako njoj kad tak izgleda, lako njemu sve mu je uvijek servirano u životu. Pa da, ne velim da to nije istina, možda je- možda i nije. Ali nema smisla krenuti tim putem uspoređivanja i izgovora. Jer kraja nema. Usporedi se sama sa sobom, a u drugima pronađi inspiraciju. I u tome negdje zakukuljeno leži i ta motivacija.

Ali ono kaj je meni supermotivirajuće, možda bude tebi skroz bezveze. Jer srećom nismo svi isti. Motivira me suočiti se sa svojim nesigurnostima koliko god mi to na prvu zvuči odbojno. Izaći iz te komfor zone barem mrvicu i napraviti neki mini izazov svaki dan. Ne znam zakaj svi na spomen izazova zamišljaju neki YOLO život i bacanje bungeejem s nevjerojatnih visina, nisam mislila na to. Idući put kad pomisliš na ne mogu ili ne znam, prvo barem PROBAJ. I daj sve od sebe.

PROBAJ!

M

Share This