Često se ulovim da opravdavam samu sebe kak zapravo ne volim pričati, ali evo sad sam se raspričala. Tak često da mi se sve više čini da to baš i nije istina. Stvar je u tome kad smo na treningu i imamo tih sat vremena, izbrbljam plan za taj dan i nekaj mimo teme i još hrpa toga ostane neizbrbljanog.

Bilo bi zgodno da za početak imam neku svoju dramatičnu transformacijsku priču za objaviti. No nemam ništa takvog. I to ne zato jer imam blaženu genetiku i brzi metabolizam ili besprijekorne prehrambene navike, nego jednostavno volim živjeti u tijelu s nekom dozom fleksibilnosti, snage i koordinacije, a to onda valjda za mene dolazi s određenim “oblikom”. Kila gore-dolje, ali to je nekih 53 kg na visinu od 154 cm. Nekom drugom, možda će to biti previše (ili premalo), ali nismo s svi isti pa je to ok. Dakle zaključak, tvoje kile su bitne samo tebi.

U nedostatku dramatične transformacije, evo nekaj sasvim drukčije. Moj fitness početak: kao i svaki drugi. Od ponedjeljka. I to ne samo od ponedjeljka nego i od nove godine. Klišej do bola. Odlučila Maja krenuti u teretanu i uplatila odmah tri mjeseca članarine. Uplatio si pa moraš ići. Tek sam krenula na fax pa je to bilo jako jako jako puno kava i pudinga iz menze. Uplatila sam i morala sam ići. I išla sam, skoro svaki dan. Ruke i leđa su me konstantno boljeli, taj prvi mjesec ubila sam se u treninzima i fino se razbolila. Sjećam se da sam jedan dan došla redovno na trening i trenerica me pitala kaj mi je. Nisam mogla ništa. Malo mountain climbera agonija. Odradila sam nekako i nisam se vratila dobra dva tjedna. Kad sam se vratila bilo mi je opet sve teško. Fleksibilnost na nuli. Pokočila sam se od glave do pete. I opet sam se sjetila članarine, odradila do kraja ta tri mjeseca i vratila se nisam. To je bilo prije više od 10 godina, a moguće je da sam tada ta tri mjeseca odradila do kraja jedino zbog nedostatka novaca. Možda nisam ni nastavila zbog toga. Ne znam. Nakon toga počela sam vježbati doma. A svi koji su ikad počeli vježbati doma znaju koliko je to teško. Odvojiti prostora, vremena, snage, VOLJE u danu za odraditi trening, ali pravi trening, a ne 5 trbušnjaka; to zahtjeva neku određenu dozu ludosti. Ili se barem tako čini onima koji isto ne prakticiraju. U to vrijeme prolazila sam poprilično teško razdoblje u familiji u kojem nitko normalan ne bi rekao “e, sad je pravo vrijeme za početi vježbati”. Ali ja sam baš tada počela, to je bio moj pravi ponedjeljak jer tada nisam odustala. U tih 10 godina čula sam nebrojeno mnogo izgovora i opravdanja. Mislim da sam ih sve i sama prije izgovorila. Od “počet ću dok prođe ova gužva na poslu-doma-faxu” , do “moram se prvo malo dovesti u red pa ću onda u dvoranu”.

Zbilja misliš da postoji “pravo” vrijeme za početi? S obzirom da sam po struci agronom pa se često povlači pitanje i kad je najbolje zasaditi voćnjak…. prije 10 godina! Jer bi sada već uživao u jabukama i marelicama. Ali već ako nisi onda, onda zasadi sad.

Share This